Razmišljam o odlučnosti. Vjeri u sebe. Namjeri da neku zamisao provedemo do kraja. U načelu svi mi znamo da je ona (ili da su sve one) bitne, no koliko je (ih) imamo i potičemo u sebi?

Gledala sam film “Freedom writers” – snimljen prema istinitoj priči. Neiskusna učiteljica u četvrti Los Angelesa je preuzela razred pun problematične djece, većinom članovi bande, u školu idu kao po kazni, strahuju za svoje živote i za većinu kao da su otpisani.

Pojavi se ta mlada nadobudna učiteljica koja usprkos tome što ih čitava škola zanemaruje, što u razredu vlada netrpeljivost jer su svi članovi različitih bandi i klanova, unatoč tome što su nedisciplinirani i bez poštovanja prema njoj,  kao i jedni prema drugima, odluči u njima vidjeti potencijal. Jednostavno zato što joj je stalo, što vjeruje da oni imaju izbor (osim toga da umru na ulici) i što ne odustaje od njih, počinje do svojih učenika lagano dopirati. Približavajući se njihovom svijetu i prilagođavajući nastavni program njima, uspijeva ih sve više otvoriti, dovesti do toga da shvate da imaju više toga zajedničkog nego što misle.

Uz konstantan trud, radeći još dva dodatna posla da skupi dovoljno novaca da ih odvede na školski izlet jer im škola to nije htjela financirati, dovede do toga da je ne samo poštuju već i obožavaju. Toliko da su se zajedno izborili da im ostane predavati dvije godine dulje u višim razredima što sustav nije inicijalno dozvoljavao. Uz nju ta djeca odjednom počinju imati značajno bolje ocjene, pišu dnevnike, dovode goste predavače, a da su do pred malo nalazila samo razloge kako da odustanu.

Zvuči pomalo bajkovito, ipak je to film. No, sjetimo se početka, snimljen je po istinitoj priči. Jedna usamljena učiteljica je u problematičnoj djeci vidjela potencijal i uz njenu podršku ta djeca su promijenila svoje živote i počela vjerovati da imaju budućnost, maturirala su, a mnogi od njih bili su prvi koji su došli do mature u svojim obiteljima.

Sve zbog vjere. Ponekad i lude vjere i odbijanja da odustane od njih.

Razmišljam o tome koliko nas je imalo nekoga tko je tako vjerovao u nas dok smo odrastali. Tko je ustrajao uz nas, tko je vidio naš potencijal čak kad ga i sami nismo vidjeli? Blagoslovljeni su oni koji su takvog nekog imali, no što je s onima koji nisu? Imate li sad ljude oko sebe koji vjeruju u vas, koji će vas podržati kada čuju vašu ideju umjesto da vas ismiju? Koji će kada kažete – ja želim biti umjetnik (ili arhitekt, ili coach, ili atletičar ili što god vam padne na pamet) ili kada kažete –  ja želim promijeniti/naći posao, opet se zaljubiti, postati triatlonac ili izgubiti onih 10 kg viška koje vučem već godinama… reći – Bravo, ja sam uz tebe, kako ti mogu pomoći?

Koliko će pak biti onih koji će reći: Ne možeš to. To je preteško. Prekomplicirano. Preskupo. Nema smisla. Vidiš da drugi nisu to uspjeli. Ili – pa već si pokušao, zašto probati opet? Što ti sad fali? Vjerujemo li im kada nam to kažu? Jesmo li vjerovali cijeli život kada su nam to govorili? Odustajemo li od sebe zato što nema nekoga tko nas stvarno „vidi“ ili nemamo dovoljno takvih ljudi?

Lijepo je kad imaš podršku i vjerujem da je na nama da se njome okružimo. Možemo je imati kada svjesno odaberemo tko su nam prijatelji i bližnji i kada ulažemo u odnose – kada dajemo jednaku takvu podršku kakvu bismo i htjeli dobiti.

No, postoji i korak prije toga. Što ako nema takvih ljudi oko nas još? Jesu li oni krivi što ćemo odustati od sebe? Jesu li krivi drugi, država, kriza, čitav svijet?

Tako je lako pobjeći od odgovornosti i kriviti sve oko sebe.

Vratimo se na prvi korak. Možemo li očekivati podršku drugih ako sami ne vjerujemo u sebe  – naš je izbor i pravo da budemo vlastito zrcalo ako nema drugog u blizini (trenutno ili inače). Hoćemo li vjerovati u sebe i odlučiti (čak i ako smo usamljeni i ludi) – ja to želim za sebe, ja to mogu i ja ću naći način da to i ostvarim. Ili ću nastaviti vjerovati u ono – ne mogu?

Koji je vaš izbor?