Neuspjesi. Prepreke. Padovi. Krize.

Svi znamo da su neizbježni. Svi ih pokušavamo izbjeći kao da će nas ubiti. Zašto?

Zato jer bole. Zato jer nisu ugodni. Zato jer bismo se radije provodili/odmarali/uživali.

Dio je rekli bismo i za očekivati, tko će lud reći da jedva čeka da proživi neki neuspjeh ili krizu, zar ne? No, ako pogledamo malo bolje, to su događaji koji nas guraju dalje u životu. Kada sve ide kao podmazano, kad problema nema, možda uživamo, ali teško da nešto učimo. I ponekad je i to u redu. Ali kada bi život bio samo to – samo plovidba po bonaci ne bismo daleko stigli. Prave stvari se dešavaju kada krenu jaki vjetrovi, oluje, kada nas situacija izazove da pokažemo tko smo i od čega smo napravljeni. Onda kreću prave promjene.

Kada te zadesi neuspjeh ili kriza, što prvo radiš? Možda vrištiš, ljutiš se, plačeš? A onda? Onda se okreneš na unutra i razmišljaš – što se dogodilo? Što je uopće do toga dovelo? Što mi ova situacija želi poručiti? Neizbježno dolazi do toga da analiziraš, sagledavaš stvari iz više kuteva i ako si pametan – nešto naučiš. I onda odlučiš – više si to neću priuštiti. Trebao sam ipak poslušati onaj savjet. Bio sam suviše brzoplet. Nisam slušao sebe… A ponekad i ono – napravio sam najbolje što sam mogao.

Kada zapitate ljude iz kojih su iskustava naučili najviše o životu – gotovo svi odgovori će biti da su najviše naučili iz grešaka, neuspjeha. To su iskustva koja nas uzdrmaju, mijenjaju, natjeraju nas da budemo pametniji idući put, da stanemo i bolje posložimo prioritete. Zato, koliko god su neugodna, nisu samo nužna nego usudila bih se reći i poželjna. Jer iz njih izlazimo jači, sigurniji i jasniji. Spremniji za nove izazove kojih će neizbježno biti.

Zato samo hrabro dalje, nakon ovoga više nećete biti isti. I to je dobro.