Znate onu priču o žabi koju stavite u vodu i dok je polako zagrijavate ona ne kuži da je temperatura opasno visoka dok ne bude prekasno, dok s druge strane ako žabu stavite u kipuću vodu ona odmah iskoči van?
​
Tako i mi ljudi funkcioniramo. Ako situacija oko nas polako, ali sigurno postaje sve gora, mi to ne razumijemo kao kad nas odjednom izbombardiraju lošim. Gledam to svuda oko sebe. Klijent kojem je sve gore i gore na poslu, ali još uvijek se sjeća početaka kada je još imao drugog šefa i nostalgičan je prema tim vremena. Nema veze što ga novi šef sustavno maltretira već godinama, ne poštuje ga, baca mu cinične komentare, zanemaruje ga u svim bitnim odlukama i projektima – nije se desio nijedan prijeloman trenutak u kojem se npr. izderao na njega pa da skuži da je to neprimjereno, nego se događa cijeli niz naoko „malih“, a opet toksičnih situacija koje mu s vremenom nagrizaju samopoštovanje, a da ne govorimo miran san.
​
Ili klijentica koja je u lošoj vezi koja iz mjeseca u mjesec postaje sve gora i gora. Gdje je i njezinoj okolini i prijateljima jasno da on nije dobar prema njoj (niti za nju) i nude joj pomoć da se makne, ali njoj nedostaje snage. Zašto? Zato što to traje već godinama, on nije nikad napravio neki veliki eksces, npr. dignuo ruku na nju, ali intime već odavno nema, nema ni lijepe riječi, stalno joj prigovara, kontrolira joj kako će provoditi vrijeme i dani u kojima su još bili zaljubljeni i sretni su kao da gledaš staru izblijedjelu fotografiju. Nalazi izgovore za njega – pa ponekad je i dobar (u kojem postotku vremena?), pod velikim je stresom i zato je nervozan, nalazi izgovore za sebe – gdje ću otići, već smo tako dugo zajedno… Činjenica da to traje tako dugo je brine, ali svaki taj mali, a opet otrovni njegov potez umanjuje njezinu odlučnost sve više i više i ona svu svoju preostalu snagu usmjerava da drži glavu iznad vode i funkcionira kao koliko toliko normalna osoba. A zapravo tone. Ljušti se. Vene.
​
Ljudi koji gledaju sa strane pitaju se pa zašto. Zašto ne da otkaz? Zašto ga ne ostavi? Ili se možda netko od vas za sebe pita zašto ne napravim taj korak koji znam da moram? Iako ima priča koliko ima i ljudi, uglavnom je razlog taj da od šume ne vidimo drvo – kad smo u nešto duboko uronjeni nemamo pravu perspektivu o tome. Nije nas ništa veliko i neporecivo umlatilo po glavi pa da imamo priliku reći: Hej, stani, čekaj malo, ovo nije normalno… Perspektiva dolazi tek kada se maknemo – a za to se uistinu i moramo maknuti. Dobar je početak makar godišnji odmor, otići obitelji, prijateljima ili rođacima, negdje na osamu, bilo što što će nam dati malo odmaka da se zbrojimo i razmotrimo situaciju, čak i ako ne možemo još napraviti veći korak.

Drugi je razlog još bitniji – manjak samopouzdanja i ljubavi prema sebi. Jedna od većih bolesti današnjice. Koliko god bilo teško, ako imaš razvijen bar kakav takav osjećaj poštovanja prema sebi, sranje (oprostite na izrazu), nećeš dugo trpjeti. Možeš probati vidjeti je li to samo jednokratno, možeš razgovarati, oprostiti itd., ali ako te netko sustavno maltretira i ne poštuje te, nema druge nego da se makneš, iz ljubavi prema sebi, da se zaštitiš, da dođeš k sebi. U tom procesu nema idealnog trenutka. Neće nikad postati lako. Neće. Moraš se jednostavno odlučiti maknuti i vjerovati da će biti ok. Da ćeš se snaći. Da ti to možeš. Možda ni ne znaš kako. Ali nekako. Osloniti se na makar ono malo zdravog osjećaja sebe koji imaš, potražiti dobrog coacha, bez srama pitati prijatelje za pomoć. I polako… korak po korak.
​
Ne čekajmo da se skuhamo kao žaba.
​