Kao što vjerojatno već znate bucket lista je engleski naziv za listu stvari koje želiš napraviti/doživjeti prije nego umreš, na engleskom „kick the bucket“. 😀

Kad sam prvi put čula za taj koncept, odmah mi se svidio. Većina ljudi o tome razmišlja nažalost tek kad se ozbiljno razbole i onda žale eh, da sam barem još jednom otišao u Dubrovnik (ili neko drugo lijepo mjesto) dok sam još mogao, eh da sam naučio svirati gitaru, eh da sam barem nekom pokazala onu jednu pjesmu koju sam jednom napisala…

Ljudi na samrti najčešće žale za svime onime što su propustili, što si nisu priuštili kao doživljaj ili užitak ili želju jer obaveze i odgovornosti su uvijek bile u prvom planu. Žale i za odnosima u koje nisu dovoljno uložili i za time što nisu nekome rekli koliko im je bilo stalo. A najviše od svega žale što nisu živjeli svoje živote, što nisu dovoljno riskirali nego su išli linijom manjeg otpora i nekako uvijek birali sigurniji put, komotan, ali bez puno duše i stvarnog življenja punim plućima, put obilježen tuđim očekivanjima od njih.

Kako to znamo? Pa između ostalog zato što se i to istražuje. Možda najpoznatija autorica na tu temu je Bronnie Ware koja je godinama radila u palijativnoj skrbi i imala je priliku razgovarati s mnogim umirućim ljudima. Nekako tada ipak maske padnu i ljudi su iskreniji i jasnije vide stvari vjerojatno i više nego ikad prije.

Neki kažu da ih razmišljanje o kraju života deprimira. Iako nije da jedva čekam taj trenutak naravno, mene osobno razmišljanje o konačnosti baš motivira. Jer život i jest konačan i nemamo vječnost da bismo se ostvarili kao ljudi. Mene to razmišljanje o kraju potiče da stvarno uzmem život u svoje ruke i stvorim ono što želim.

Tako da i ja već jaaaako dugo imam svoju bucket listu. Puna je raznih meni dragih stvari i doživljaja – npr. vidjeti polja tulipana u Nizozemskoj, otići na koncert Coldplaya, proputovati Provansom, naučiti španjolski, održati TED talk, prehodati Premužićevu stazu, izdati knjigu, otići na Camino… Neke od tih želja sam si već ispunila, neke još čekaju. Ali ono što se trudim je svake godine prekrižiti bar nešto s te liste tj. uvijek si nešto od toga stavim u Plan za moju najbolju godinu (nekima od vas je već poznata ta moja radionica na kojoj postavljamo osobne ciljeve početkom godine). I osjećaj je neprocjenjiv, ne samo zato što si doživio nešto predivno, nego jer znaš da ako usmjeriš pažnju i trud da se stvari uistinu i dogode. Zapravo, točnije bi bilo da ih ti sam ostvariš. A imati taj osjećaj i saznanje je uistinu moćno i bitno za život.

Pa zato ako već niste, napišite ovog ljeta i vi svoju bucket listu. Što biste htjeli doživjeti u životu, a još niste? Možda skakati s padobranom, uspjeti speći onaj posebni kolač jednako dobro kao vaša mama, usuditi se pjevati pred drugima na karaokama, otputovati u Pariz, plivati s delfinima… Nema veze što je to, ni koliko je veliko ili malo, a pogotovo je nevažno što drugi o tome misle. Bitno je samo da vama to nešto znači.

Isprobajte, sigurna sam da će već pisanje izmamiti osmijeh na licu, a onda tek ostvarenje… pošaljite mi sliku. 🙂